Edukator i rehabilitator

Blog za pomoć roditeljima i razmjena iskustva sa kolegama u radu sa djecom s posebnim potrebama.

Od druga do druga

na 9. Februara 2015.

Nekako sam se već navikla seliti od škole do škole, od druga do druga… sa svojom kutijom didaktičkog materijala, cegerom knjiga, slikovnica, nastavnih listića. Takav vakat došao! Prihvati, zahvali Bogu i radi. Ponovo novi kolektiv, nova djeca, novi prostor. Sve ispočetka. Veliki izazovi za mene, valja izgraditi povjerenje kod djece, roditelja, kolektiva i menadžmenta. Nisam jedina, pa se tješim, mislim pozitivno. Vrckaste i dječije sam naravi tako da mi promjena prija. Volim izazove, igru, kreativnost, uređenja, smijeh, zadovoljna dječija lica.

Ono što me pogađa u zadnje vrijeme je oholost kod ljudi, pesimizam i sarkazam. Jednom sam čula kako je neki nastavnik rekao da smo mi, defektolozi, nepotrebni u školama ionako ova djeca neće naučiti ništa. Dragi nastavniče žao mi je što nisi bogat za moj jedan individualni tretman. Ne krivim ja njega, nego nas, defektologe (sada po prepisu sa zagrebačkog Univerziteta- edukatore i rehabilitatore) jer se nismo uspjeli izboriti za status. Ljudi još uvijek ne znaju šta radimo i koja je naša uloga. Nemamo mi vremena, moramo da se prepiremo oko konkursa, ko ima više bodova, titula, gdje se ko zaposlio, vode se evidencije o datumima diplomiranja, evidencije o stažu…Kažem: “Takav vakat došao!” Svako se bori samo za sebe i prođe nam deset, petnaest godina, dobijemo posao na neodređeno i taman da nešto pokušamo raditi na razvijanju svijesti, ne ide, naučili mi da sabiramo tuđe bodove pa jedva dočekamo da novom kolaču kažemo kako nema šanse, prestići će ga neko za pola boda. Dobro reče Štulić: “Ljudi postaju nalik na kokoši, slabo vide i rano liježu a jutrom žure na kopanje, zbijeni u gomile duhana, džepova usukanih od znoja dlanova, zalaze svuda i u sve guraju nos…” Samo još da dodam, za nove kolače – Trud se isplati!

Moja djeca i ja koristimo učionicu koja se zove “Učilica”. Zahvaljujem se direktorici Saneli Jaganjac koja nam je to omogućila. Veoma je važno da imamo svoj prostor. Često djeca govore šta bi voljela da ima njihova “Učilica”. Sve primijete! Svaki novi rad, te odmah pitaju:” A ko je to radio? Hoćemo i mi.” Govore mi o bojama, idejama, igračkama, maštaju o paravanima na prozorima ali ne znam da li ćemo stići do paravana, doći će vrijeme za konkurs i opet će dobiti nekog drugog koji će morati sve ispočetka. Trudit ću se da im uljepšam to malo vremena provedenog zajedno, jer oni meni uljepšaju svaki dan.

Idem da pravim novi plakat sa tablicom množenja i tako od škole do škole, od druga do druga…

unnamed

Nešto iz naše male Učilice
uciii

Pravila ponašanja
kru

Naši rođendani (moramo dodati još puno svjećica)
rodj

Zakletva
z

Oblici i boje
o

Godišnja doba
unnamed (4) unnamed (3)

unnamed (1) unnamed

Adela Smajić
dipl.edukator- rehabilitator
JU OŠ “Mejdan”
Tuzla


Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d blogeri kao ovaj: