Edukator i rehabilitator

Blog za pomoć roditeljima i razmjena iskustva sa kolegama u radu sa djecom s posebnim potrebama.

Stereotipije

Kada, kako i da li prekidati stereotipije i slična ponašanja?

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERAMozak je glup. Ali je dovoljno pametan da odreaguje na sve situacije koje mu ugrožavaju život: auto koji će da ga udari, litica sa koje može da padne…
Šta je to u mom detetu što pogrešno reaguje ili čita signale, pa joj ugrožava život?
Da smo na nižem stepenu razvoja, sličniji životinjskoj vrsti, moje dete ne bi opstalo. Ne bi umelo da se izbore za opstanak.

Odbrambena reakcija moga deteta je bežanje u skriptiranje, stereotipije, snove – nazovimo to kako hoćemo. Da je napadne medved, da li bi pobegla nogama ili mislima?

Ne znam zašto se bežanje u stereotipije ili senzoričke podražaje smatra nečim što je potrebno našoj deci za razvoj.
Dobro, i druga deca se vrte i vrte, padnu nekoliko puta, ustanu, pa se još vrte i vrte… Ali ne traje to satima. Niti su se vrteli dovoljno da bi razvili deficijentni senzorni element. Šta je to u njima što im kaže da je dosta za danas, da će sutra moći da nastave? Šta je to što ih prekida?

Odnosno, šta je to što našu decu ne prekida?

U celoj priči postoji jedan paradoks: nema dobrog napretka dok se senzorika ne popravi, jer ometa u radu sa detetom; sa druge strane, kad bismo pustili dete da samo popravlja svoju senzoriku jedino to bi radilo u toku dana.

Jer, vraćam se, mozak je glup. Neurotransmiteri još gluplji. Lako im je da od jedne radnje naprave naviku, nalik na kocku. Mozak naše dece nije dovoljno zreo da prepozna medveda, ali je dovoljno „navijen“ da prepozna ugodu. Ako je jednom vrćenje u krug, skriptiranje ili slično dovelo do ugode (bilo to u smislu senzorike, ili u nekom nižem smislu), mozak će težiti tome da ponavlja tu aktivnost.
Zvuči nesuvislo: deca su nam rođena kao kockari, zavisnici.
(Pa, nije li kockar nedozreo čovek?)

I kockari se kockaju radi ugode – treba li ih prekidati?

Kada i kako prekidati samostimulacije?

Kada? Kad god imamo vremena. Zašto? Zato što će moje dete uvek preko dana imati više nego dovoljno samostimulacija. Čak sam primetila da je bolje da joj dam da se igra za računarom kad uleti u samostimulativno vikanje, hodanje, igranje ili šta već…
Samostimulacije su najniži nivo funkcionisanja. Primetila sam da kod moje Joce skriptiranje, jurcanje tamo-amo, i različita ponavljanja – sve da su i sa svrhom popravljanja senzorike (ajd da budem moderna) ne dovode do smirivanja, vode je do zaglupljivanja. Kao kad se ja zaglupim kad igram neke glupe igrice na kompjuteru.
Nerazvijena senzorika, senzorički podražaj – to su samo termini kojima se pokušava naći uzrok ovom ponašanju. Ali, to ponašanje ne vodi i popravljanju senzorike.
Moje dete ne ume da pobegne od medveda, a umeće da popravi svoju senzoriku? Pričam ti priču…
Idem instiktom, seljački – ne svidi li mi se njeno ponašanje, more, PREKIDAM GA!
I dalje tvrdim – samostimulacije, stereotipije, skriptiranja – to je vreme oduzeto razvoju.
Pretpostavljam da je takve aktivnosti priroda nametnula ne bi li se sprečilo sagorevanje, prenadraženje u čoveka. Pa ja grickam nokte, besmisleno menjam kanale na TV-u… Time out.
I samo to. Jesam li smirenija posle toga? Ne.

Da li bi bilo bolje da sam imala neku drugu aktivnost kojom bih prevazišla napetost (čitanje knjige, razgovor, šetanje, čak i besmislena kupovina)? Da.
To ću i detetu da ponudim.

Ali, fazon je u tome – nešto ponuditi.

Ne reći samo „Dosta si grickala nokte!“ To stvara samo frustraciju.
Što je dete starije, lakše ga je prekinuti. Tako je u našem slučaju. Hvala Bogu.

Kako ih prekinuti?

Kad bi mi neko doneo pribor za nokte dok ih grickam i rekao da sve to mogu bolje da uradim, prihvatila bih. Tako sam počela da činim i sa detetom. Greenspanovski. Ako ništa ne pomaže, bar je podići na veći nivo. Ne oduzimati predmet kojim se igra nestimulativno. U najgorem slučaju, kad ništa ne upali, tražim da mi ga da. Insistiram. Vičem ako treba. Ali, mora ona da mi ga da. Da to bude njena radnja. (poslednji put je bio u pitanju trotinet, koji je vozikala po kući kao sumanuta, izgubivši ono sa čime je započela – mirno zadovoljstvo zbog vožnje). Nisam ponudila zamenu, nisam imala vremena – dala sam joj igricu na kompu. (jao! Nemajka!)

Dok je kao mala manito mahala rukama u napadu anksioznosti – vikala sam, mašući – paaazi, odletećeš! (pa tako sto puta), dok jednom to sama nije rekla na početku stereotipije – to je bio početak njenog kraja. Sad je mnogo brže osvesti.
Kad se, negodujući zbog učenja izvijala u most, premeštala sam je na pod i učila da pravilno uradi most (pa tako, ovoga puta, 5 puta). Jednom je rekla, izvijajući se, „Vežbaš, mama?“ i ubrzo ugasila most.
Udaranje u glavu – „mućkaš mama? Da budem pametnija!“
Grizenje ruke – „češem zubima? I ovde…“
Skriptiranje crtaća – borba je u toku. Nagađam crtani. Ona se osmehne ako sam u pravu ili me ispravi ako nisam. Menjam radnju koja sledi, ona se ljuti.
(Dramatizaciju crtanog radi na floor time-u)

I, na kraju priče – šta me teši (dete ipak ima devet godina)?
Svaka njena stereotipija ima uzrok. Tačno mogu da ga identifikujem: dosada, neuspeh u nekoj drugoj aktivnosti (frustracija), prevelika uzbuđenost (sreća), anksioznost.
Stereotipije same po sebi nisu njena potreba, nego posledica neumeće obrade nekog emotivnog stanja. Mislim da je to veoma važno i veoma dobro. Jer takve stereotipije imam i ja.

autor: Maja Đokanović
majka djevojčice sa autizmom

2 komentara »

Razlog zbog kojeg skačem

Napokon, nađoh malo vremena da pročitam knjigu “Razlog zbog kojeg skačem”. Svima preporučujem da je pročitaju. Upoznajmo osobe sa autizmom, njihove osjećaje, prestanimo ih na silu uvoditi u ovaj naš “normalni” svijet pun cinizma, stresa, zavjera… prihvatimo ih takve kakvi jesu, a to što jesu sa sigurnošću mogu reći da su bolji ljudi od nas. Ako pročitate knjigu ili barem ove citate iz knjige koje sam navela u daljem tekstu shvatit ćete o čemu pričam.
slika 2razlog zbog kojeg skačem

Autor Naoki Higashida kaže: “Kad sam bio mali, nisam ni znao da sam dijete s posebnim potrebama. Kako sam to otkrio? Tako što su mi drugi ljudi rekli da sam drugačiji od svih ostalih i da je to problem. Istina. Bilo mi je jako teško da se ponašam kao normalna osoba. A čak i sada ne mogu „odraditi“ pravi razgovor. Mogu bez problema čitati knjige naglas ili pjevati, ali čim pokušam pričati s nekim, riječi mi jednostavno nestanu. Naravno, ponekad uspijem izreći nekoliko riječi, ali čak i one znaju izaći potpuno suprotno od onog što želim reći! Ne mogu reagirati na odgovarajući način kada mi kažu da nešto napravim, a kad god postanem nervozan pobjegnem bez obzira na to gdje sam. Čak i jednostavna aktivnost poput kupovine može biti prilično zahtjevna ako je obavljam samostalno…
Ne možete suditi o osobi po njenom izgledu. No, kada upoznate unutrašnju osobnost druge osobe, oboje možete biti puno bliskiji. Iz vaše perspektive, autistični svijet se sigurno čini kao duboko misteriozno mjesto. Zato vas molim, odvojite malo vremena da poslušate što vam imam za reći.
Želim vam ugodno putovanje kroz naš svijet.
Naoki Higashida Japan, 2006.

11. Zašto ne radiš kontakt očima kad s nekim razgovaraš?

Istina, ne gledamo previše ljudima u oči. „Gledaj svakoga s kim razgovaraš ravno u oči.“ Govorili su mi, ponovno iznova, ali i dalje to ne mogu napraviti. Meni je kontakt očima s nekim s kim razgovaram pomalo jeziv, zato to pokušavam izbjeći.
Gdje onda zapravo gledam? Možete pretpostaviti da samo gledamo u pod ili negdje u pozadinu. Ali, bili biste u krivu. Ono što zapravo gledamo je glas druge osobe. Glasovi možda nisu vidljiva stvar, ali mi pokušavamo slušati drugu osobu sam svim našim osjetilima.

13. Voliš li više biti sam?

Ah, ne brini se za njega, on više voli biti sam.“
Koliko smo puta to čuli? Ne vjerujem da itko tko se rodi kao ljudsko biće želi biti sam. Ne zaista. Ne, ljude s autizmom tjeskobnima čini to da radimo probleme svima ostalima ili da vam idemo na živce. Zato nam je toliko teško biti blizu drugih ljudi. Zato najčešće ostajemo ostavljeni sami.

15. Zašto su vaši izrazi lica tako ograničeni?

Kritiziranje ljudi, ismijavanje, pravljenje idiota od njih ili varanje nikada neće nasmijati osobu s autizmom. Ono što će nas stvarno nasmijati iznutra je kada vidimo nešto prekrasno ili će nas neko sjećanje natjerati u smijeh. To se najčešće događa kada nas nitko ne gleda. A po noći, kada smo sami, prasnut ćemo u smijeh ispod pokrivača, ili vrištati od smijeha u praznoj sobi… kada ne moramo razmišljati o drugim ljudima i ničemu drugom, tada nosimo svoje prirodne izraze.

24. Želiš li biti „normalan“?

Što bi napravili kada bi postojao način da budemo „normalni“? Pa, kladim se da bi ljudi oko nas, naši roditelji i učitelji, bili presretni i s radošću vikali „Aleluja! Odmah ćemo ih učiniti normalnim!“ Godinama i godinama sam i ja strašno želio biti normalan. Živjeti s posebnim potrebama je toliko depresivno i tako naporno, pa sam zbog toga mislio kako bi bilo najbolje kada bih mogao samo živjeti kao normalna osoba.
Ali sada, čak i ako je netko razvio lijekove koji bi izliječili autizam, mogao bih ipak odlučiti ostati ovakav. Zašto sam počeo razmišljati na taj način?
Ukratko, naučio sam da svako ljudsko biće, sa ili bez invaliditeta, treba nastojati dati sve od sebe i samom težnjom za srećom ćete i doći do sreće. Za nas, vidite, imati autizam je normalno, tako da ne možemo zapravo znati što vaše „normalno“ uopće jest. Ali, tako dugo dok možemo naučiti voljeti sami sebe, nisam siguran koliko je bitno jesmo li normalni ili autistični.

36. Zašto se voliš vrtiti?

Mi ljudi s autizmom se često volimo okretati oko sebe. Volimo vrtjeti bilo koji predmet koji nam padne pod ruku, ako ćemo pravo. Možete li shvatiti što je tako zabavno u vrtenju?
Svakodnevni prizori se ne okreću, pa nas stvari koje se vrte fasciniraju. Samo kad gledamo kako se nešto vrti nas ispunjava beskrajnim blaženstvom, za vrijeme dok sjedimo gledajući ih, okreću se sa savršenom pravilnošću. Koji god predmet da zavrtimo, to je uvijek istina. Nepromjenjive stvari su utješne i ima nešto prekrasno u tome.

37. Zašto mašeš prstima i rukama ispred svog lica?

Mahanje prstima i rukama ispred lica omogućuje svijetlu da uđe u naše oči na ugodan, filtriran način. Svjetlo koje na takav način dopre do nas je mekano i nježno, poput mjesečine. Ali „nefiltrirano“ direktno svijetlo na neki način probada svoj put u oči ljudi s autizmom u oštrim pravim linijama, tako da vidimo previše točaka izvora svjetla. Zbog toga nas zapravo bole oči…”

1 komentar »

Metode vizuelno kognitivne podrške

TEACCH (Treatment and Education of Autistic and Related Communication Handicapped Children) je sveobuhvatni program dijagnostike, tretmana i saradnje sa roditeljima, jedan od najboljih pristupa u radu s učenicima sa autizmom, struktuirani program čija je osnova vizuelno kognitivna podrška. Obilježja TEACCH-a zasniva se na crtežima, slikama, fotografijama, vizualizacija stvarnosti što omogućava djetetu predviđanje i razumjevanje onoga što slijedi i onog što se događa i razvija. Glavne odredice TEACCH-a su struktura prostora, vremena, materijala i aktivnosti i ona obuhvata:
– učionice za mlađe učenike ( mjesto za individualan rad, poučavanje, mjesto za samostalan rad, mjesto za razvijanje vještine brige o sebi, mjesto za grupni rad, mjesto za igru, mjesto za odmor.
– učionice za starije učenike ( mjesto za radne aktivnosti, kuhinja kao praktikum i mjesto za odmor).
U radu je važna individualizacija ( programa, rasporeda zadataka, organizacija prostora, provođenja slobodnog vremena), funkcionalnost usvajanja znanja ( potrebe i okolnosti u kojoj dijete živi), potpomugnuta komunikacija ( slike, fotografije, simboličke geste, pisane oznake, kartice, komunikacijske ploče).

Raspored po TEACCH-u:
s
( užina, odmor, slova, rezanje makazama, spajanje tačkica, odmor, ručak ).
sl
(higijena, rad, doručak, tjelesni, rad, muzikoterapija).

Augmentativna i alternativna komunikacija (PECS-The Picture Exchange Communication System); komunikacija putem slika, njegovim korištenjem osoba je naučena da priđe i preda sliku željenog predmeta komunikacijskom partneru u zamjenu za taj predmet. Osoba je zainteresovana za učenje jer njime postiže ono što želi tj. osoba sa autizmom slikom komunicira sa nama.
Također pod augmentativnu i alternativnu komunikaciju podrazumjevaju se još i jednostavne geste, simboličke geste, crteži, bilježnice, znakovni govor, fizičko vođenje).

Razlika između PECS-a i TEACCH-a je u tome da kod PECS-a komunikacija započinje od strane osobe sa autizmom prema nama a kod TEACCH-a obrnuto.

Knjiga djetetovih potreba

Kada smo naučili dijete da se služi karticama tada izrađujemo knjigu djetetovih potreba koja će uvijek biti pored njega da nam može pokazati šta želi. Izrađuje se na osnovu djetetovih sposobnosti, nekada je potrebno napraviti što konkretnije slike predmeta, hrane i sl. a nekada je dovoljan grafički prikaz.

Primjeri:
fotografija 100_1904

Napomena: Da bi imali pozitivne rezultate, rad treba započeti u najranijem djetetovom uzrastu, rad treba da je kontinuiran kod kuće kao i u školi. Korištenjem ovih metoda možemo izbjeći nepoželjna ponašanja ili učiniti da ona budu blažeg inteziteta jer će se dijete znati izraziti u onome šta želi, također formiranjem rasporeda olakšat ćemo djetetu bolje snalaženje u prostoru.

Sa seminara primjeri dobre prakse iz Centra za autizam- Zagreb

1 komentar »

Susreti sa autizmom

Komentariši »

Autizam čeka na vas

Emisija “crno i bijelo” : prilog o obilježavanju dana Autista.

Federalna televizija : prilog o obilježavanju dana Autista.

Komentariši »

Dan svjesnosti o autizmu

Danas 02. Aprila obilježava se svjetski dan autizma – dan svjesnosti o autizmu.

Moramo priznati da je još uvijek veoma niska društvena svijest prema djeci/osobama s autizmom. Neznanje, nerazumjevanje društvene zajednice otežavaju kvalitetu života ovih osoba.

Kvalitetan život pruža zadovoljavanje bazičnih potreba (hrana, zaštita, sigurnost, socijalni kontakt), odgovarajuću razinu mogućnosti u skladu s potencijalima individue te kontrolu i izbor unutar okoline. (Brown i suradnici 1997)

Djeca/osobe sa autizmom često ispoljavaju autoagresiju i agresiju. AGRESIJA je vid komunikacije sa okolinom tj. komunikacijski problem sa okolinom. Može nastati kao vid samoodbrane, obrane vlastitog teritorija- vlastitog prostora, reakcija na osjećaj ugroze i straha, reakcija na bespomoćnost, nepovjerenje u okolinu.

Nepoželjna ponašanja učestalija su u restriktivnoj i neobiteljskoj okolini. Mogu biti naučeni obrasci ponašanja podržani od okoline, impulsivne rakcije na stres i neugodu, posljedica dosade i potrebe za stimulaciju te neurološki uvjetovana ponašanja.

– KAKO PROMIJENITI ŽIVOTNE ISHODE?
– KAKO OSIGURATI KVALITETNI ŽIVOT?
– KAKO POSTIĆI IZJEDNAČAVANJE PRAVA?
– KAKO PRAVA UČINITI DOSTUPNIMA?

Odgovor je “izgraditi CENTAR PODRŠKE (rehabilitacijski centar), koji podrazumjeva STANOVANJE (dom za intezivnu podršku i organizovano stanovanje u zajednici, interventni tim i interventni smještaj) i DNEVNI BORAVAK (terapijske i produktivne radionice, radne aktivnosti u otvorenim uvjetima rada, programi podrške, uključivanja u zajednicu i preventivni programi)”.

(sa seminara pozitivni primjeri iz prakse Centra za autizam- Zagreb
predavanje: Kvaliteta života- R. Vragović)

Komentariši »

Moje iskustvo u radu s djetetom sa autoagresijom

Mnogi me pitaju na koji način sam uspjela istrajati u radu s djetetom sa autoagresijom, moram priznati da nije bilo lako. Početak je bio najteži, nisam znala šta da radim, ali bio mi je i izazov, te sam samoj sebi rekla: “ako ovo ne izdržiš, ima da pocijepaš diplomu, da ti nikad ne padne na pamet da radiš ovaj posao”.
Imala sam punu podršku roditelja djeteta, pokazivali su toliku želju da njihovo dijete napreduje, mnogo su znali, mnogo su čitali, radovali su se njegovom minimalnom napretku, da je mene kao edukatora i rehabilitatora bilo sramota da odustanem.

Prvi susret s dječakom za mene je bio pun iznenađenja. Iako mi je njegova mama spomenula da on ima 12 godina, ja nisam u glavi mogla zamisliti da on više nije onaj maleni, mršavi dječak iz OŠ “Simin Han” kojeg sam upoznala kada sam kao student dolazila na praksu. Ostao mi je u sjećanju još po tome što je svojim kažiprstima zatvarao uši i tako ih dugo držao. Sada je to veliki prelijepi dječak s krupnim plavim očima, plavom kosom ali dosta rjeđe zatvara uši. Naši susreti nisu dobro započinjali, autoagresivnost se često javljala jer bih ja ostajala s njim a majka bi odlazila na posao.
Tada sam se prvi put susrela sa autoagresijom, moram priznati da mi nimalo nije bilo svejedno, teško je gledati kako se dijete ozljeđuje iz dana u dan a vi ste nemoćni, izgubi smisao i vaša diploma a s njom zajedno i svi oni profesori s mnogobrojnim titulama, jer shvatite da ništa ne znate.
Ne predajem se!
Ispočetka nisam forsirala kontakt, sjedila sam samo na jednom dijelu ugaone garniture i zapisivala svaki njegov korak. Imao je stereotipna ponašanja, zavrtao bi tepih nogom i vraćao bi ga satima, ponekad bi lagano pretrčao preko sobe na prstima te se zasmijao gledajući u svoje ruke. Kad kod bi mu se dao nalog da nešto uradi što njemu u tom trenutku ne odgovara, javila bi se autoagresija i to je bilo njegovo neću. Slušala sam upute roditelja, oni ga najbolje poznaju, te sam se trudila što više saznati od njih kako bi mi bilo lakše raditi.

Najveći problem nam je bila autoagresija koja se javljala i do 7 puta na dan od 5 do 20 minuta. Poslije svakog napada on je bio iscrpljen te nije bio u stanju učiti.
Počela sam pretraživati internet, dosta sam čitala… Slučajno nađem i mail gđe Renate Vragović iz Zagreba koja već dugo godina radi sa djecom s autizmom, objasnim problem, te mi ona da jasne upute šta raditi. Počeli smo primjenjivati funkcionalnu analizu ponašanja, ali svaki put je bio drugi razlog za ispad. Ključna rečenica koja je bila na kraju tog maila mi je mnogo pomogla a to je ” Bitno je da nemamo straha ili da izbjegnemo da se ono vidi i osjeti. U tom smislu dobro je vježbati autogreni trening, jer naš strah ili ljutnja osjeća se kroz otkucaje srca, znojenje, treperenje glasa, drhtanje itd.”

Taj trening teže ide roditeljima jer je u pitanju njihovo dijete, roditelju nije svejedno što njegovo dijete ima napad autoagresije, htio on ili ne uvijek pokaže dozu nervoze koju dijete osjeti. Ni meni nije bilo svejedno, ali išlo je lakše. Za četiri mjeseca ja sam se istrenirala da kad on ima napad ne reagujem naglo, nervozno, nemam više straha priđem mu i blagim tonom mu kažem da prestane, naravno on ne prestane, istraje u svojih 15 minuta, ali sam mu dokazala da mi je svejedno i dugo mi ne napravi ispad. Kada mi je prilazio u takvom stanju vec sam ga bila dovoljno upoznala i znala sam da mi neće ništa učiniti, samo sam mu okretala leđa te bi on odlazio od mene, ili ako me već uhvati za ruke opustila bih ih, nisam davala otpor i on bi ih pustio. Djetetu je uključena i farmakoterapija (risset 0,5 mg) po preporuci psihijatra koja je olakšavala rad, ali ispadi nisu stali od te terapije, javljali su se i dalje jer se dijete godinama naučilo koristiti autoagresijom kad nešto želi ili ne želi uraditi.

Poslije takvog ponašanja nismo ga nagrađivali, ali smo ga svaki put nagradili kada nešto lijepo uradi, kada hoće raditi ili kada izgovori novu riječ.
Dugo se npr. služio autoagresijom kada želi čokoladu koja je stajala negdje sakrivena u frižideru i ako se ja ne pojavim da mu je dam nastaje ispad, došla bih i mirno ga pitala: “A, šta želiš? On bi otvorio frižider te glasno, nervozno i eholalično mrmljao be-be-be-be… Ja bih samo zatvorila frižider i rekla da ga ne razumijem, tad bi nastajao još veći napad na samog sebe. Nisam ja neka bezosjećajna osoba koja maltretira dijete nego sam imala jasan cilj koji sam sebi postavila a to je da on nauči tražiti. Poslije tog ispada, kada bi se smirio i kada bih ugledala osmijeh na licu (to je bio znak da je on već zaboravio na svoj ispad, promjene raspoloženja su brzo promjenjive kod ove djece) odvela bih ga do frižidera i rekla da traži čokoladu, on se trudio, ispočetka je bilo samo “čoko” ali ponavljajući iz dana u dan bio je sve napredniji. Također, zvao me je “be-be”, te sam uporno govorila da ja nisam “be-be” da sam Adela, mislila sam da uzaludno to govorim ali jedan dan je došao do mene, zovnuo me imenom i rekao: “čokolada”… bila sam presretna a o roditeljima da ne pričam, zaista su mi oni bili veliki poticaj da još više dam od sebe jer se ne može opisati ta zahvalnost na njihovom licu.
Poslije su se svi zvali Adela. Iako nam je to bilo simpatično, morali smo ga učiti i druga imena.
Koristili smo ABA program za komunikaciju i učenje, dijete je brzo usvajalo u odnosu na moja očekivanja, te mi se znao obratiti kada nešto želi, naučio je dosta riječi, iako je to bila samo jedna riječ kad bi mi se obraćao dovoljno je bilo da se sporazumijemo. Poslije sam krenula sa programom ‘daj čokoladu, daj hljeba’. Išlo je dosta teže, mogao je izgovoriti, ali kada je trebao tražiti nije mogao sklopiti to u cjelinu ili bi rekao samo “daj” ili “čokolada”. Kao stimulans koristili smo suhe šljive, čokolade, bombone, jer je on uživao u tome, a poslije mi je bilo dovoljno da ga samo pohvalim. Autoagresija nije potpuno iščezla, ali se znatno smanjila. Po zadnjim statistikama za 45 dana imao je 3 ispada.

Ništa od ovog nije se desilo preko noći, ovo je bio rad od 12 mjeseci, svi mi (roditelji, ja i defektolozi iz Zavoda za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju) provodili smo iste strategije.

Svi koji se susreću s djetetom sa autoagresijom, moraju provoditi iste strategije, ako jedan u tom lancu posustane vraća nas na početak.

2 komentara »

O autizmu

Većina djece koja se dovode na evaluaciju za autizam imaju kašnjenje u razvoju govora. To je zato što je govor nešto što primjetimo. Osobe sa autizmom su konkretni, bukvalni mislioci. Oni uče vizuelno, kinestetički. Moraju vidjeti, dodirnuti i osjetiti da bi mogli razumjeti. Osobe sa Aspergerovim sindromom i visoko funkcionirajućim autizmom imaju verbalni jezik, ali se bore stim da komuniciraju efektivno. Također može biti da nemaju niti jedan oblik komunikacije u vidu gestikulacije, facijalne ekspresije a i pokreti tijela mogu biti ograničeni. Socijalne interakcije i govor su blisko povezani, ako su socijalne interakcije ograničene, onda se ni govor ne može razvijati kako treba.

Pokreti (stereotipije) su dio dijagnoze, insistiranje da osoba ne treba pljeskati rukama ili se klatiti će obično rezultirati u eskalaciji ponašanja koja su još teža nego početne stereotipije. Okupirajte osobu nečim što će joj pomoći da prevaziđe situaciju. Ako osoba plješće rukama dajte joj lopticu za stres sa kojom se može baviti rukama. Ako osoba ima potrebu da korača dati joj vizuelni raspored i vizuelnu strukturu kada, gdje i koliko dugo može hodati. Zamijenite griženje odjeće sa griženjem četkice za zube ili gume. Osigurajte da osoba vježba svaki dan, te također smanjiti količinu “vremena za odmor” u njihovom danu, to će smanjiti stereotipije. Njihovi dani treba da budu ispunjeni, svrhoviti i puni angažmana.

Jednom kada se rutina ili raspored počne pratiti uz minimum stresa onda je vrijeme za promjenu. Učinite prvo pozitivne promjene, npr. ako osoba izvrši rutinu kupanja stavite kartu promjene na raspored i dodajte neku omiljenu aktivnost. Ne morate mijenjati rutine baš svaki dan samo dovoljno često da osobu sa autizmom pripremite da prođe kroz neku neizbježnu promjenu sa što manje stresa.
Svaki roditelj, edukator-rehabilitator (defektolog), treba imati strategiju za stres bilo da je to pjevanje, duboko disanje i sl. moramo imati plan da održimo sebe mirnim kada dijete ima nepoželjne oblike ponašanja. Kada podignete svoj glas i djetetova anksioznost će se povećati.

Važno je odabrati intervenciju koja se povezuje sa djetetovim sposobnostima i izazovima (ABA metod, logopedske vježbe, floortime, terapija integracije slušanja, hipoterapija, muzikoterapija, art terapija i druge). Također veoma važno je znati da kašnjenje u razvoju ne znači kašnjenje u fizičkom razvoju, pubertet će doći bez obzira jeste li vi ili vaše dijete spremni. Upoznajte dijete sa dijelovima tijela da ima svijest o sebi koliko god je to moguće.

Roditelji! Niste sami, nažalost ima više djece sa autizmom na svijetu nego ikad prije. To znači da niste jedini roditelj čije se dijete skinulo golo u parku, niti jedini čije dijete jede gumene bombone za doručak, niti jedini čije dijete ima autoagresiju, ne gledaju vas svi u prodavnici možda samo jedno ili dvoje, nasmješite im se ili mahnite, bit će im neugodno. Autizam se mijenja, dijete koje u dobi od dvije godine vrišti kada pas zalaje može željeti da ima psa sa 20 godina. Osoba koja je neverbalna sa 7 godina može tečno govoriti u dobi od 17 godina. Shvaćanje da vaše dijete napreduje, uči i mijenja se pomaže da održite smisao za humor kao i perspektivu tokom posebno teških momenata.

(Literatura: Neke od strategija preuzete iz knjige “Autizam iz dana u dan” preko 150 strategija koje je proživjela i naučila profesionalna konsultantica za autizam koja ima 3 sina dijagnosticiranih u autističnom spektru; Alyson Beytien).

2 komentara »

ABA Metoda

ABA (Applied Behavior Analysis) – primjenjena analiza ponašanja

Primenjena- podrazumjeva primjenu principa i teorije na socijalno ponašanje
Bihevioralna – bazirana na naučnim zakonitostima ponašanja
Analiza – praćenje, mjerenje, evaluacija promjena i napredovanje

ABA je pokazala uspješnost u unapređenju socijalnog i jezičnog razvoja i u smanjenju ponašanja koje ometa učenje i razumijevanje. Zasniva se na učenju tipa jedan na jedan koristeći pritom bihevioralne principe stimulacije, odgovora i nagrade. ABA je bazirana na više od 50 godina naučnog istraživanja u radu s osobama sa širokim nizom teškoća i poremećaja. Naučno je dokazano kako principi ABA-e imaju značajnu praktičnu vrijednost u tretmanu djece s autizmom i pervazivnim poremećajima. Kako bi dijete dalo dobar odgovor, napravilo nešto ispravno, pomaže mu se različitim tehnikama, od fizičkog vođenja do pokazivanja. Prilikom usvajanja svakog zadatka koristimo pojačanje tj. nagradu kako bi osigurali ponovno pojavljivanje tog ponašanja. Nagrade tj. potkrepljenja mogu biti primarna (bombon, keks, čokolada..) ili sekundarna (igračka koju voli, socijalna pohvala..).

ABA se odvija po programima koje kreirate sami prema djetetovim sposobnostima. Najčešće se kreće od programa: kontakt očima, imitacije pokreta, dijelovi tijela, pokazivanje i imenovanje slika, prepoznavanje ljudi, program da/ne, pravljenje izbora, boje, oblici, slova, brojevi, emocije itd. Raščlanjujete svaku vještinu / zadatak na najsitnije dijelove, podučavate svaki dio intenzivno dok se ne savlada, omogućujete puno ponavljanja, nagrađuje se tačan odgovor (ne dozvoljava se da dijete pogriješi), koriste se različite tehnike pomoći djetetu kako bi postiglo tačan odgovor. ABA program trebao bi se provoditi najmanje 20-25 sati sedmično. Za uspješnost savladavanja programa vrlo je važno da svi koji su u kontaktu s djetetom provode principe ovog načina učenja.

Izvori:
http://dira.forums-free.com/


http://nasadica.hr/index.php/news?start=3

http://hr.wikipedia.org/wiki/Autizam

Pogledati video:

Napredak djetata se prati kroz protokole svakog termina gde se bilježi tačnost odgovora.

Program: __________________________________________________
Zadatak: ___________________________________________________

Datum
Pokušaj 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5
Odgovor + + + + +

– – – – –

+ + + + +

– – – – –

+ + + + +

– – – – –

+ + + + +

– – – – –

+ + + + +

– – – – –

Zapažanja
Tačnost            %             %             %             %            %

Primjer tabele koju sam kreirala i prilagodila djetetu za praćenje tačnosti odgovora.

Komentariši »

Autoagresija i agresija

Dijete će pokazivati svoje nezadovoljstvo ovisno o svojoj razvojnoj dobi (ne hronološkoj) i ovisno o svom trenutnom psihičkom stanju, odnosno mogućnosti samokontrole nad impulsima i kontrole okoline. Malo dijete to pokazuje intenzivnim plačem, no već kod beba se primjećuje autogresija (udaranje glavicom o krevetić) kada je nešto boli ili kada se osjeća napuštenom. Ne prijekore roditelja djeca reagiraju pokušajem udaranja roditelja ili nekog u blizini, ako se osjećaju slabi ili ako su spriječeni – posegnuti će za autoagresijom, npr. gristi će se, stiskati zube, udarati dijelom tijela, bacati se na pod i sl. Kasnije u razvoju dijete svoje nezadovoljstvo pokazuje destrukcijom, bacanjem i razbijanjem predmeta i sl., agresiju pljuvanjem, autoagresiju griženjem noktiju, kožice oko noktiju ili nekim drugim samoranjavanjem. Starija djeca agresiju spram izvora frustracija počinju pokazivati verbalno – najčešće psovanjem i vikanjem. Bulimija i anoreksija također se mogu smatrati vidom autoagresije, kao i namjerno zadržavanje stolice ili mokraće itd.
Agresija i autoagresija jedni su od čestih ponašanja u autistične djece. Ovo ponašanje vjerojatno je biološki uvjetovano, ali je zbog nemogućnosti i ograničenosti komunikacije s okolinom često neadekvatno i neprimjereno sredstvo sporazumijevanja djeteta s okolinom.

Autistična djeca nisu sposobna kontrolirati svoje nagonske pulzije te ih često na neadekvatan način agresijom pokušavaju riješiti. Agresija je neprimjereno sredstvo, ali često puta prilično učinkovito da dijete dođe do određenog zacrtanog cilja ucjenom okoline. Ovim putem dolazi do cilja koji mu drugim putevima ne bi bio dostupan. Da smire agresiju, roditelji često udovoljavaju zahtjevima, a time se zatvara začarani krug. Agresija poprima sve jače razmjere i ponekad postaje sama sebi svrhom. Dio agresivnog ponašanja u autistične djece svakako je biološki uvjetovan, a dijelom je naučeni oblik ponašanja da bi se došlo do određenog cilja. Agresivni postupci prema djetetu mogu pogodovati djetetovom agresivnom ponašanju.

Agresija je neugodna pogotovo u obitelji jer je tamo češće jače izražena nego u ustanovi gdje se takvo ponašanje ne tolerira. Krajnje destruktivni oblik agresivnog ponašanja jest autoagresija, agresija usmjerena prema samom sebi. Dijete sebe udara, grebe, grize, štipa. Nevjerojatno je kako pritom ne osjeća bol, dapače kao da uživa u tome. Duboke rane impresiraju i zgražavaju okolinu, a dijete kao da ih želi još više produbiti.

Jedno od objašnjenja ove pojave leži u pretpostavci da je nivo endogenih opioida u autistične djece povišen te da je time i prag za bol povišen. Autoagresivno ponašanje i njegove posljedice vjerojatno u autistične djece stvaraju ugodu. Osim toga, ovakvim ponašanjem dijete često dolazi do cilja te ga dodatno koristi. Autoagresija je veoma tvrdokorna na sve oblike terapije.
Kao prvo treba napraviti procjenu autogresivnog ponašanja kod djeteta – funkcionalna analiza ponašanja. Na temelju nje utvrđuje se učestalost, vrsta i intenzitet autoagresije, ali ono što je još važnije u kojim situacijama se javlja i što slijedi iza ispada autoagresije. Drugim riječima utvrđuju se mogući povodi za autoagresiju i „nagrade“ koje slijede. Dijete može pokazivati takva ponašanja jer se osjeća osujećeno u nečemu što je željelo ili nisu ispunjene njegove primarne životne potrebe na njemu zadovoljavajući način (ono je još gladno iako je jelo – ima osjećaj gladi ili ga nešto boli ili mu nedostaje pažnje) ili se od njega traži nešto što nije u stanju itd. Otpor zahtjevu, dosada ili nedostatak pažnje, bol (ne mora uvijek biti fizička, može biti i emocionalna) – najčešći su uzroci s kojima se susrećemo. No, poneka djeca počnu koristiti autoagresiju kao način komunikacije s okolinom. Tako dobivaju više pažnje, često su u centru pažnje, dobivaju više fizičkog dodira, lakše dobivaju ono što im je zabranjeno ili nedostupno. Zapravo su iz reakcija okoline naučili da autoagresijom dobiju „nagradu“ – ono što su željeli postići. Pokušavali su oni i na „lijepši“ način, no osoba koja brine nije reagirala i zadovoljila dijete ili popustila u zabrani dok dijete nije krenulo autoagresijom. Najčešće je: prestani se udarati pa ćeš dobiti bombonu ili ići ćemo u šetnju ili gledati ćeš crtiće.
Kada se shvati zašto dijete primjenjuje to ponašanje, onda smo na pola puta da ga otklonimo – mi moramo nešto poduzeti, najčešće promijeniti svoje ponašanje spram djeteta, i tako prevenirati da se autoagresija ne pojavi ili barem da se pojavljuje rijeđe.
No, dok ne shvatimo mehanizam pojave ponašanja, potrebno je zaustavljati autoagresivni ispad – najčešće fizičkim držanjem, nježnim sputavanjem dijela tijela ili cijelog tijela obujmljivanjem svojim tijelom, u jako kritičnim situacijama zamotavanjem dijela tijela u ručnike, karton, zavoj (paziti na protok krvi), cijelo tijelo u deku pa obujmljivanje svojim tijelom (paziti na mogućnost gušenja) itd. Vani postoje posebna pomagala za zaštitu dijelova tijela i kacige sa ili bez obrazina za zaštitu glave i lica, a kada se radi o odraslim osobama primjerenije je sputavanje kraćim vezivanjem ili primjena psihofarmaka od držanja osobe obujmljivanjem.
Postoje osobe koje imaju neurološke teškoće takve prirode da često imaju ispade autoagresije bez jasnog povoda, odnosno zbog neuroloških izbijanja u mozgu. Osim psihofarmaka i sputavanja postoje sredstva kojima im se skreće pažnja – to su obično spužvaste cijevi koje vibriraju, a istovremeno ih i štite od nekih autoagresivnih ataka. Vibracijom im se skreće pažnja.
Funkcionalna analiza ponašanja daje dobre rezultate u svakodnevnom radu, vrlo rijetko se koriste kacige ili neka druga zaštitna sredstva, nešto češće držanje rukama 10-tak minuta. Pri držanju i obujmljivanju bitno je da osoba koja to radi ne reagira, ne govori, ne pjeva, ne tješi. To slijedi poslije, kada napad stane, a dijete / osoba se posve umiri. Bitno je da nemamo straha ili da izbjegnemo da se ono vidi i osjeti. U tom smislu dobro je vježbati autogreni trening, jer naš strah ili ljutnja osjeća se kroz otkucaje srca, znojenje, treperenje glasa, drhtanje itd.

mr.sc. Renata Vragović – edukacijski rehabilitator, voditelj programa za odrasle osobe s autizmom Centra za autizam- Zagreb

Funkcionalna analiza ponašanja

Intezitet
1-  Dijete počinje raditi bez odbijanja
2-  Ukazuje averziju prema zahtjevu
3-  Odbija i nakon 10 sekundi zahtjeve odraslih
4-  Pokušava da napusti radno područje
5-  Baca stolice ili materijale
6-  Čini fizički kontakt sa defektologom (edukatorom-rehabilitatorom)

                         Aktivnost   Prisutni   Uzrok   Ponašanje   Posljedice   Komentar

Ime:
Mjesto:
Datum:
Početak:
Kraj:
Intezitet:

(primjer praćenja djetetetovog ponašanja, koji možete prilagoditi zavisno od individualnosti svakog djeteta).

Komentariši »

%d blogeri kao ovaj: