Edukator i rehabilitator

Blog za pomoć roditeljima i razmjena iskustva sa kolegama u radu sa djecom s posebnim potrebama.

Stereotipije

Kada, kako i da li prekidati stereotipije i slična ponašanja?

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERAMozak je glup. Ali je dovoljno pametan da odreaguje na sve situacije koje mu ugrožavaju život: auto koji će da ga udari, litica sa koje može da padne…
Šta je to u mom detetu što pogrešno reaguje ili čita signale, pa joj ugrožava život?
Da smo na nižem stepenu razvoja, sličniji životinjskoj vrsti, moje dete ne bi opstalo. Ne bi umelo da se izbore za opstanak.

Odbrambena reakcija moga deteta je bežanje u skriptiranje, stereotipije, snove – nazovimo to kako hoćemo. Da je napadne medved, da li bi pobegla nogama ili mislima?

Ne znam zašto se bežanje u stereotipije ili senzoričke podražaje smatra nečim što je potrebno našoj deci za razvoj.
Dobro, i druga deca se vrte i vrte, padnu nekoliko puta, ustanu, pa se još vrte i vrte… Ali ne traje to satima. Niti su se vrteli dovoljno da bi razvili deficijentni senzorni element. Šta je to u njima što im kaže da je dosta za danas, da će sutra moći da nastave? Šta je to što ih prekida?

Odnosno, šta je to što našu decu ne prekida?

U celoj priči postoji jedan paradoks: nema dobrog napretka dok se senzorika ne popravi, jer ometa u radu sa detetom; sa druge strane, kad bismo pustili dete da samo popravlja svoju senzoriku jedino to bi radilo u toku dana.

Jer, vraćam se, mozak je glup. Neurotransmiteri još gluplji. Lako im je da od jedne radnje naprave naviku, nalik na kocku. Mozak naše dece nije dovoljno zreo da prepozna medveda, ali je dovoljno „navijen“ da prepozna ugodu. Ako je jednom vrćenje u krug, skriptiranje ili slično dovelo do ugode (bilo to u smislu senzorike, ili u nekom nižem smislu), mozak će težiti tome da ponavlja tu aktivnost.
Zvuči nesuvislo: deca su nam rođena kao kockari, zavisnici.
(Pa, nije li kockar nedozreo čovek?)

I kockari se kockaju radi ugode – treba li ih prekidati?

Kada i kako prekidati samostimulacije?

Kada? Kad god imamo vremena. Zašto? Zato što će moje dete uvek preko dana imati više nego dovoljno samostimulacija. Čak sam primetila da je bolje da joj dam da se igra za računarom kad uleti u samostimulativno vikanje, hodanje, igranje ili šta već…
Samostimulacije su najniži nivo funkcionisanja. Primetila sam da kod moje Joce skriptiranje, jurcanje tamo-amo, i različita ponavljanja – sve da su i sa svrhom popravljanja senzorike (ajd da budem moderna) ne dovode do smirivanja, vode je do zaglupljivanja. Kao kad se ja zaglupim kad igram neke glupe igrice na kompjuteru.
Nerazvijena senzorika, senzorički podražaj – to su samo termini kojima se pokušava naći uzrok ovom ponašanju. Ali, to ponašanje ne vodi i popravljanju senzorike.
Moje dete ne ume da pobegne od medveda, a umeće da popravi svoju senzoriku? Pričam ti priču…
Idem instiktom, seljački – ne svidi li mi se njeno ponašanje, more, PREKIDAM GA!
I dalje tvrdim – samostimulacije, stereotipije, skriptiranja – to je vreme oduzeto razvoju.
Pretpostavljam da je takve aktivnosti priroda nametnula ne bi li se sprečilo sagorevanje, prenadraženje u čoveka. Pa ja grickam nokte, besmisleno menjam kanale na TV-u… Time out.
I samo to. Jesam li smirenija posle toga? Ne.

Da li bi bilo bolje da sam imala neku drugu aktivnost kojom bih prevazišla napetost (čitanje knjige, razgovor, šetanje, čak i besmislena kupovina)? Da.
To ću i detetu da ponudim.

Ali, fazon je u tome – nešto ponuditi.

Ne reći samo „Dosta si grickala nokte!“ To stvara samo frustraciju.
Što je dete starije, lakše ga je prekinuti. Tako je u našem slučaju. Hvala Bogu.

Kako ih prekinuti?

Kad bi mi neko doneo pribor za nokte dok ih grickam i rekao da sve to mogu bolje da uradim, prihvatila bih. Tako sam počela da činim i sa detetom. Greenspanovski. Ako ništa ne pomaže, bar je podići na veći nivo. Ne oduzimati predmet kojim se igra nestimulativno. U najgorem slučaju, kad ništa ne upali, tražim da mi ga da. Insistiram. Vičem ako treba. Ali, mora ona da mi ga da. Da to bude njena radnja. (poslednji put je bio u pitanju trotinet, koji je vozikala po kući kao sumanuta, izgubivši ono sa čime je započela – mirno zadovoljstvo zbog vožnje). Nisam ponudila zamenu, nisam imala vremena – dala sam joj igricu na kompu. (jao! Nemajka!)

Dok je kao mala manito mahala rukama u napadu anksioznosti – vikala sam, mašući – paaazi, odletećeš! (pa tako sto puta), dok jednom to sama nije rekla na početku stereotipije – to je bio početak njenog kraja. Sad je mnogo brže osvesti.
Kad se, negodujući zbog učenja izvijala u most, premeštala sam je na pod i učila da pravilno uradi most (pa tako, ovoga puta, 5 puta). Jednom je rekla, izvijajući se, „Vežbaš, mama?“ i ubrzo ugasila most.
Udaranje u glavu – „mućkaš mama? Da budem pametnija!“
Grizenje ruke – „češem zubima? I ovde…“
Skriptiranje crtaća – borba je u toku. Nagađam crtani. Ona se osmehne ako sam u pravu ili me ispravi ako nisam. Menjam radnju koja sledi, ona se ljuti.
(Dramatizaciju crtanog radi na floor time-u)

I, na kraju priče – šta me teši (dete ipak ima devet godina)?
Svaka njena stereotipija ima uzrok. Tačno mogu da ga identifikujem: dosada, neuspeh u nekoj drugoj aktivnosti (frustracija), prevelika uzbuđenost (sreća), anksioznost.
Stereotipije same po sebi nisu njena potreba, nego posledica neumeće obrade nekog emotivnog stanja. Mislim da je to veoma važno i veoma dobro. Jer takve stereotipije imam i ja.

autor: Maja Đokanović
majka djevojčice sa autizmom

2 komentara »

Razlog zbog kojeg skačem

Napokon, nađoh malo vremena da pročitam knjigu “Razlog zbog kojeg skačem”. Svima preporučujem da je pročitaju. Upoznajmo osobe sa autizmom, njihove osjećaje, prestanimo ih na silu uvoditi u ovaj naš “normalni” svijet pun cinizma, stresa, zavjera… prihvatimo ih takve kakvi jesu, a to što jesu sa sigurnošću mogu reći da su bolji ljudi od nas. Ako pročitate knjigu ili barem ove citate iz knjige koje sam navela u daljem tekstu shvatit ćete o čemu pričam.
slika 2razlog zbog kojeg skačem

Autor Naoki Higashida kaže: “Kad sam bio mali, nisam ni znao da sam dijete s posebnim potrebama. Kako sam to otkrio? Tako što su mi drugi ljudi rekli da sam drugačiji od svih ostalih i da je to problem. Istina. Bilo mi je jako teško da se ponašam kao normalna osoba. A čak i sada ne mogu „odraditi“ pravi razgovor. Mogu bez problema čitati knjige naglas ili pjevati, ali čim pokušam pričati s nekim, riječi mi jednostavno nestanu. Naravno, ponekad uspijem izreći nekoliko riječi, ali čak i one znaju izaći potpuno suprotno od onog što želim reći! Ne mogu reagirati na odgovarajući način kada mi kažu da nešto napravim, a kad god postanem nervozan pobjegnem bez obzira na to gdje sam. Čak i jednostavna aktivnost poput kupovine može biti prilično zahtjevna ako je obavljam samostalno…
Ne možete suditi o osobi po njenom izgledu. No, kada upoznate unutrašnju osobnost druge osobe, oboje možete biti puno bliskiji. Iz vaše perspektive, autistični svijet se sigurno čini kao duboko misteriozno mjesto. Zato vas molim, odvojite malo vremena da poslušate što vam imam za reći.
Želim vam ugodno putovanje kroz naš svijet.
Naoki Higashida Japan, 2006.

11. Zašto ne radiš kontakt očima kad s nekim razgovaraš?

Istina, ne gledamo previše ljudima u oči. „Gledaj svakoga s kim razgovaraš ravno u oči.“ Govorili su mi, ponovno iznova, ali i dalje to ne mogu napraviti. Meni je kontakt očima s nekim s kim razgovaram pomalo jeziv, zato to pokušavam izbjeći.
Gdje onda zapravo gledam? Možete pretpostaviti da samo gledamo u pod ili negdje u pozadinu. Ali, bili biste u krivu. Ono što zapravo gledamo je glas druge osobe. Glasovi možda nisu vidljiva stvar, ali mi pokušavamo slušati drugu osobu sam svim našim osjetilima.

13. Voliš li više biti sam?

Ah, ne brini se za njega, on više voli biti sam.“
Koliko smo puta to čuli? Ne vjerujem da itko tko se rodi kao ljudsko biće želi biti sam. Ne zaista. Ne, ljude s autizmom tjeskobnima čini to da radimo probleme svima ostalima ili da vam idemo na živce. Zato nam je toliko teško biti blizu drugih ljudi. Zato najčešće ostajemo ostavljeni sami.

15. Zašto su vaši izrazi lica tako ograničeni?

Kritiziranje ljudi, ismijavanje, pravljenje idiota od njih ili varanje nikada neće nasmijati osobu s autizmom. Ono što će nas stvarno nasmijati iznutra je kada vidimo nešto prekrasno ili će nas neko sjećanje natjerati u smijeh. To se najčešće događa kada nas nitko ne gleda. A po noći, kada smo sami, prasnut ćemo u smijeh ispod pokrivača, ili vrištati od smijeha u praznoj sobi… kada ne moramo razmišljati o drugim ljudima i ničemu drugom, tada nosimo svoje prirodne izraze.

24. Želiš li biti „normalan“?

Što bi napravili kada bi postojao način da budemo „normalni“? Pa, kladim se da bi ljudi oko nas, naši roditelji i učitelji, bili presretni i s radošću vikali „Aleluja! Odmah ćemo ih učiniti normalnim!“ Godinama i godinama sam i ja strašno želio biti normalan. Živjeti s posebnim potrebama je toliko depresivno i tako naporno, pa sam zbog toga mislio kako bi bilo najbolje kada bih mogao samo živjeti kao normalna osoba.
Ali sada, čak i ako je netko razvio lijekove koji bi izliječili autizam, mogao bih ipak odlučiti ostati ovakav. Zašto sam počeo razmišljati na taj način?
Ukratko, naučio sam da svako ljudsko biće, sa ili bez invaliditeta, treba nastojati dati sve od sebe i samom težnjom za srećom ćete i doći do sreće. Za nas, vidite, imati autizam je normalno, tako da ne možemo zapravo znati što vaše „normalno“ uopće jest. Ali, tako dugo dok možemo naučiti voljeti sami sebe, nisam siguran koliko je bitno jesmo li normalni ili autistični.

36. Zašto se voliš vrtiti?

Mi ljudi s autizmom se često volimo okretati oko sebe. Volimo vrtjeti bilo koji predmet koji nam padne pod ruku, ako ćemo pravo. Možete li shvatiti što je tako zabavno u vrtenju?
Svakodnevni prizori se ne okreću, pa nas stvari koje se vrte fasciniraju. Samo kad gledamo kako se nešto vrti nas ispunjava beskrajnim blaženstvom, za vrijeme dok sjedimo gledajući ih, okreću se sa savršenom pravilnošću. Koji god predmet da zavrtimo, to je uvijek istina. Nepromjenjive stvari su utješne i ima nešto prekrasno u tome.

37. Zašto mašeš prstima i rukama ispred svog lica?

Mahanje prstima i rukama ispred lica omogućuje svijetlu da uđe u naše oči na ugodan, filtriran način. Svjetlo koje na takav način dopre do nas je mekano i nježno, poput mjesečine. Ali „nefiltrirano“ direktno svijetlo na neki način probada svoj put u oči ljudi s autizmom u oštrim pravim linijama, tako da vidimo previše točaka izvora svjetla. Zbog toga nas zapravo bole oči…”

1 komentar »

Didaktički materijal

Veliko mi je zadovoljstvo i čast bilo raditi u OŠ “Sjenjak” Tuzla. Za mene jedno dobro iskustvo, koje neću zaboraviti. Sav kolektiv zrači pozitivnom energijom i zaista vam treba samo malo da pokrenete ljude oko sebe za realizaciju ideje koju imate.

U redovnim školama nedostaje didaktičkog materijala za djecu s posebnim potrebama, te sam predložila da počnemo sa izradom istog.

sat1
Sat je izradio školski domar Ševkija Smajlović

dzepoviunnamed (4)
Jastučiće sa džepovima, rajfešlusom, vezicom izradila je učiteljica Žarmen Hamidović na sekciji -šivanje, to će učenicima pomoći da vježbaju finu motoriku prstiju, te da se osposobe za samostalnost, kad je u pitanju otkopčavanje, zakopčavanje dugmića, rajfešlusa i slično.

unnamed (2) sl unnamed (1)
Kuglice od glinamola su izradila vrijedna dječica (Devid, Muamer, Bakir, Jasmina i Meldin) što će im pomoći da vježbaju sabiranje, oduzimanje, količinu i boje. Iako imamo računaljku djeca uvijek biraju ono što su sama izradila te vole da se služe ovim kuglicama.

Mi smo tek započeli realizovati ovu ideju. Nadam se da neće ostati na ovome i da će se škola obogatiti sa puno didaktičkog materijala za djecu sa posebnim potrebama.

Zahvaljujem se saradnicima.

Komentariši »

Edukacija nastavnika o pripremi nastavnih listića i ocjenjivanju djece s posebnim potrebama

Nije više pitanje da li je potrebna inkluzija nego kako je najkvalitetnije provesti?

– Na vrijeme izvršavati obaveze (planiranje i izrada prilagođenog programa svaka dva mjeseca)

– izrada nastavnog materijala, nastavnih listića u skladu sa djetetovim sposobnostima.

– praćenje napredovanja (mape sa radovima-portfolio, pisanje ishoda učenja)

– pružanje podrške u svakodnevnom radu (za tri mjeseca dijete koje nema ništa u svesci pokazuje našu nemarnost , je li ga zaista ne možemo ni tri puta pridobiti na rad?)

– najava provjere, pitanja poznata, zadaci na nivoima

– ocjenjivanje treba biti opisno i brojčano (1-5), vođeno prilagođenim programom
(ako je dijete pokazalo motivaciju nagradite ga i pohvalite pred cijelim razredom. Može dobiti jedan ali tu jedinicu damo u svesku ne pišemo u dnevnik jer nema logiku, zašto smo prilagođavali program ako nismo uspjeli dobiti nikakvu povratnu informaciju od djeteta, kod djece sa poremećajem u ponašanju sa negativnom ocjenom izazivamo još negativnije ponašanje, treba ostvariti dobru komunikaciju i ako ga pridobijete na rad, dajte mu peticu to će mu biti sigurno poticaj).

– ni od jednog djeteta ne treba odustati.

Primjeri nastavnih listića

engleski jezik
eng1 copy
engleski jezik
tijelo copy
geografija
Animation1

skraćen i prilagođen sadržaj djetetu iz predmeta: geografija
AZIJA

Test provjere znanja iz predmeta: geografija
Provjera znanja iz geografije

Edukacija nastavnika JU OŠ”Sjenjak” Tuzla;
edukaciju realizovala Adela Smajić, dipl.edukator i rehabilitator

Komentariši »

Ukrasimo prostor

Danas smo se malo poigrali sa kolaž papirom te na zidu napravili velikog Snješka Bijelića.

snješko

snj

Također možete napraviti malenog Snješka Bijelića od bijele čarape koju više ne koristite.

23

13

JU Zavod za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju Tuzla
Odjel za autizam

Komentariši »

Učimo vezati pertle

Naučimo vezati pertle uz pjesmice “Mašna” i “Zečje uši”.

Mašna
Prošla je vezica
ispod mosta
zategni obje
biti će dosta
Pola mašne viri,
uzmi drugu vezicu
omotaj okolo,
provuci kroz rupicu.
Pola je mašne prošlo
ispod mosta
Sada imaš cijelu biti će dosta.
A. Vukoja

Zečje uši
Vezice šaljivice
prekrižile ručice
Zeko jedno uho ima
Zeko drugo uho ima
Drugo uho se savilo
u rupu se sakrilo.
Gdje je?
Tu je!
Uhvati ga!
Zeko ima uha dva.
Adrijana V.

Realizovala učiteljica Vildana Mujakić iz OŠ “Sjenjak” Tuzla

unnamed (2)unnamed (1)unnamed

Komentariši »

Obrasci za prilagođeni program

prilagođeni str.1 i 2. (1)

tabela za prilagođeni (1)

Komentariši »

Preporuke nastavnicima

Važne informacije i smjernice u radu sa djetetom s posebnim potrebama možete pročitati na sljedećem linku http://www.oszd.edu.ba/dokumenti/NPIP_INKLUZIJA_razredna.pdf

Komentariši »

Okvirni npp

Nastavni plan i program osnovne škole koncipiran je tako da omogućava kvalitetno obrazovanje za sve. Kao takav, on prepoznaje, priznaje, uvažava i odgovara na obrazovne potrebe, iskustva i interese svih učenika, bez obzira na pol, uzrast, etničku, socijalnu i vjersku pripadnost, sposobnosti, mogućnosti i ograničenja, uvažavajući, poštujući i razvijajući ljudska, dječja i obrazovna prava, obaveze i odgovornosti. On je inkluzivan, otvoren za djecu i odrasle, sa posebnim i drugim potrebama.

Okvirni nastavni plan i program za devetogodišnju osnovnu školu u Federaciji Bosne i Hercegovine možete preuzeti ovdje -> OKVIRNI NPP

Komentariši »

Učimo kroz igru

Kako bi djetetu zadržali pažnju, koncentraciju, motivaciju za rad moramo učiti kroz igru, te često mijenjati aktivnosti, materijal i sredstva u radu. Ponekad ostanemo bez ideja, ali zahvaljujući internetu danas možemo mnogo toga naći i iskoristiti u razvoju motoričkih, matematičkih, društvenih vještina. Odlučila sam sa vama koji pratite moj blog, podijeliti sve ono što sam posljednjih mjeseci pronašla i iskoristila u svom radu. Nadam se da će i vama koristiti.

motor3 6221_451936734857650_557131812_n igra

 

motorika2 190266_450746858309971_931313987_n 304376_451187044932619_282297231_n motorika

 

 

boje 524963_451189158265741_902597032_n 552401_451188028265854_1400753438_n

mat3 brojevi 66233_452735968111060_276416377_n

253124_452371098147547_1033762059_n 547978_450747931643197_370482710_n boje

mat matematika mat2 oblici

kreat2 kreat 68030_451188531599137_763312427_n

561665_450360078348649_1428971851_n miš oko

Izvor: http://www.pinterest.com

Komentariši »

%d blogeri kao ovaj: