Edukator i rehabilitator

Blog za pomoć roditeljima i razmjena iskustva sa kolegama u radu sa djecom s posebnim potrebama.

Metode vizuelno kognitivne podrške

TEACCH (Treatment and Education of Autistic and Related Communication Handicapped Children) je sveobuhvatni program dijagnostike, tretmana i saradnje sa roditeljima, jedan od najboljih pristupa u radu s učenicima sa autizmom, struktuirani program čija je osnova vizuelno kognitivna podrška. Obilježja TEACCH-a zasniva se na crtežima, slikama, fotografijama, vizualizacija stvarnosti što omogućava djetetu predviđanje i razumjevanje onoga što slijedi i onog što se događa i razvija. Glavne odredice TEACCH-a su struktura prostora, vremena, materijala i aktivnosti i ona obuhvata:
– učionice za mlađe učenike ( mjesto za individualan rad, poučavanje, mjesto za samostalan rad, mjesto za razvijanje vještine brige o sebi, mjesto za grupni rad, mjesto za igru, mjesto za odmor.
– učionice za starije učenike ( mjesto za radne aktivnosti, kuhinja kao praktikum i mjesto za odmor).
U radu je važna individualizacija ( programa, rasporeda zadataka, organizacija prostora, provođenja slobodnog vremena), funkcionalnost usvajanja znanja ( potrebe i okolnosti u kojoj dijete živi), potpomugnuta komunikacija ( slike, fotografije, simboličke geste, pisane oznake, kartice, komunikacijske ploče).

Raspored po TEACCH-u:
s
( užina, odmor, slova, rezanje makazama, spajanje tačkica, odmor, ručak ).
sl
(higijena, rad, doručak, tjelesni, rad, muzikoterapija).

Augmentativna i alternativna komunikacija (PECS-The Picture Exchange Communication System); komunikacija putem slika, njegovim korištenjem osoba je naučena da priđe i preda sliku željenog predmeta komunikacijskom partneru u zamjenu za taj predmet. Osoba je zainteresovana za učenje jer njime postiže ono što želi tj. osoba sa autizmom slikom komunicira sa nama.
Također pod augmentativnu i alternativnu komunikaciju podrazumjevaju se još i jednostavne geste, simboličke geste, crteži, bilježnice, znakovni govor, fizičko vođenje).

Razlika između PECS-a i TEACCH-a je u tome da kod PECS-a komunikacija započinje od strane osobe sa autizmom prema nama a kod TEACCH-a obrnuto.

Knjiga djetetovih potreba

Kada smo naučili dijete da se služi karticama tada izrađujemo knjigu djetetovih potreba koja će uvijek biti pored njega da nam može pokazati šta želi. Izrađuje se na osnovu djetetovih sposobnosti, nekada je potrebno napraviti što konkretnije slike predmeta, hrane i sl. a nekada je dovoljan grafički prikaz.

Primjeri:
fotografija 100_1904

Napomena: Da bi imali pozitivne rezultate, rad treba započeti u najranijem djetetovom uzrastu, rad treba da je kontinuiran kod kuće kao i u školi. Korištenjem ovih metoda možemo izbjeći nepoželjna ponašanja ili učiniti da ona budu blažeg inteziteta jer će se dijete znati izraziti u onome šta želi, također formiranjem rasporeda olakšat ćemo djetetu bolje snalaženje u prostoru.

Sa seminara primjeri dobre prakse iz Centra za autizam- Zagreb

1 komentar »

Torta od kartona

Potrebno: kartonske kutije od obuće i sl., karton u boji, šablon, salvete, ljepilo, trakice i slatkiši.
Upustvo: Mislim da nije potrebno mnogo objašnjenja, gotove kutije oblijepite salvetama po želji, isprintajte šablon na kartone u boji i pravite srednji dio torte, sve kutije napunite slatkišima. Možete ukrasiti trakicama.

šablon

SAM_0451SAM_0448

Komentariši »

Susreti sa autizmom

Komentariši »

Prilagođena knjiga

Zbog nedostatka udžbenika, sredstava za rad sa djecom s posebnim potrebama, edukatori i rehabilitatori sami izrađuju tzv. prilagođene knjige zavisno od djetetovih sposobnosti i mogućnosti.
Da bi izradili jednu prilagođenu knjigu potrebno je:
– procjena djetetovih sposobnosti i mogućnosti,
– malo slobodnog vremena,
– minimalno poznavanje rada na računaru,
– printer,
– plastifikator,
– kreativnosti i dosta dobre volje.

Slijedi nekoliko primjera knjige koju sam izradila za svoje učenike, još uvijek je u izradi jer kako djeca napreduju broj stranica i ideja se povećava.

fotografija (1) fotografija (2) fotografija (3) fotografija (4) fotografija (5) fotografija fotografija (7) fotografija (8) fotografija (9) fotografija (10) fotografija (11) fotografija (12) fotografija (13) fotografija (14) fotografija (15) fotografija (16) fotografija (17) fotografija (18)

Komentariši »

Autizam čeka na vas

Emisija “crno i bijelo” : prilog o obilježavanju dana Autista.

Federalna televizija : prilog o obilježavanju dana Autista.

Komentariši »

Dan svjesnosti o autizmu

Danas 02. Aprila obilježava se svjetski dan autizma – dan svjesnosti o autizmu.

Moramo priznati da je još uvijek veoma niska društvena svijest prema djeci/osobama s autizmom. Neznanje, nerazumjevanje društvene zajednice otežavaju kvalitetu života ovih osoba.

Kvalitetan život pruža zadovoljavanje bazičnih potreba (hrana, zaštita, sigurnost, socijalni kontakt), odgovarajuću razinu mogućnosti u skladu s potencijalima individue te kontrolu i izbor unutar okoline. (Brown i suradnici 1997)

Djeca/osobe sa autizmom često ispoljavaju autoagresiju i agresiju. AGRESIJA je vid komunikacije sa okolinom tj. komunikacijski problem sa okolinom. Može nastati kao vid samoodbrane, obrane vlastitog teritorija- vlastitog prostora, reakcija na osjećaj ugroze i straha, reakcija na bespomoćnost, nepovjerenje u okolinu.

Nepoželjna ponašanja učestalija su u restriktivnoj i neobiteljskoj okolini. Mogu biti naučeni obrasci ponašanja podržani od okoline, impulsivne rakcije na stres i neugodu, posljedica dosade i potrebe za stimulaciju te neurološki uvjetovana ponašanja.

– KAKO PROMIJENITI ŽIVOTNE ISHODE?
– KAKO OSIGURATI KVALITETNI ŽIVOT?
– KAKO POSTIĆI IZJEDNAČAVANJE PRAVA?
– KAKO PRAVA UČINITI DOSTUPNIMA?

Odgovor je “izgraditi CENTAR PODRŠKE (rehabilitacijski centar), koji podrazumjeva STANOVANJE (dom za intezivnu podršku i organizovano stanovanje u zajednici, interventni tim i interventni smještaj) i DNEVNI BORAVAK (terapijske i produktivne radionice, radne aktivnosti u otvorenim uvjetima rada, programi podrške, uključivanja u zajednicu i preventivni programi)”.

(sa seminara pozitivni primjeri iz prakse Centra za autizam- Zagreb
predavanje: Kvaliteta života- R. Vragović)

Komentariši »

Razvrstavanje predmeta

U osmoj godini dijete bi trebalo imati spoznaje o razvrstavanju predmeta prema nekoj osobini- npr. tvrdoća, mekoća, boja, oblik, veličina. Prema Piagetu, djeca ne mogu dostići maksimalno mogući stepen kognitivnog razvoja bez izlaganja poticajnim iskustvima.
Kroz sljedeće primjere naučite dijete da kroz igru razvrsta predmete po osobini (meko-tvrdo), materijalima (metal-drvo; plastika-drvo). Na isti način možete razvrstavati voće-povrće, boje (crveno-plavo), oblike (kvadrat-krug) itd. Ovim vježbama potičemo logičko, apstrakno i kreativno razmišljanje kod djece.

Razvrstaj predmete po osobini (meko-tvrdo)!

meko-tvrdo
meko -tvrdo

Razvrstaj predmete po materijalima (metal-drvo)!

metal-drvo
DSCF8478

Razvrastaj predmete po materijalima (plastika-drvo)!
plastika-drvo
DSCF8484

Komentariši »

Moje iskustvo u radu s djetetom sa autoagresijom

Mnogi me pitaju na koji način sam uspjela istrajati u radu s djetetom sa autoagresijom, moram priznati da nije bilo lako. Početak je bio najteži, nisam znala šta da radim, ali bio mi je i izazov, te sam samoj sebi rekla: “ako ovo ne izdržiš, ima da pocijepaš diplomu, da ti nikad ne padne na pamet da radiš ovaj posao”.
Imala sam punu podršku roditelja djeteta, pokazivali su toliku želju da njihovo dijete napreduje, mnogo su znali, mnogo su čitali, radovali su se njegovom minimalnom napretku, da je mene kao edukatora i rehabilitatora bilo sramota da odustanem.

Prvi susret s dječakom za mene je bio pun iznenađenja. Iako mi je njegova mama spomenula da on ima 12 godina, ja nisam u glavi mogla zamisliti da on više nije onaj maleni, mršavi dječak iz OŠ “Simin Han” kojeg sam upoznala kada sam kao student dolazila na praksu. Ostao mi je u sjećanju još po tome što je svojim kažiprstima zatvarao uši i tako ih dugo držao. Sada je to veliki prelijepi dječak s krupnim plavim očima, plavom kosom ali dosta rjeđe zatvara uši. Naši susreti nisu dobro započinjali, autoagresivnost se često javljala jer bih ja ostajala s njim a majka bi odlazila na posao.
Tada sam se prvi put susrela sa autoagresijom, moram priznati da mi nimalo nije bilo svejedno, teško je gledati kako se dijete ozljeđuje iz dana u dan a vi ste nemoćni, izgubi smisao i vaša diploma a s njom zajedno i svi oni profesori s mnogobrojnim titulama, jer shvatite da ništa ne znate.
Ne predajem se!
Ispočetka nisam forsirala kontakt, sjedila sam samo na jednom dijelu ugaone garniture i zapisivala svaki njegov korak. Imao je stereotipna ponašanja, zavrtao bi tepih nogom i vraćao bi ga satima, ponekad bi lagano pretrčao preko sobe na prstima te se zasmijao gledajući u svoje ruke. Kad kod bi mu se dao nalog da nešto uradi što njemu u tom trenutku ne odgovara, javila bi se autoagresija i to je bilo njegovo neću. Slušala sam upute roditelja, oni ga najbolje poznaju, te sam se trudila što više saznati od njih kako bi mi bilo lakše raditi.

Najveći problem nam je bila autoagresija koja se javljala i do 7 puta na dan od 5 do 20 minuta. Poslije svakog napada on je bio iscrpljen te nije bio u stanju učiti.
Počela sam pretraživati internet, dosta sam čitala… Slučajno nađem i mail gđe Renate Vragović iz Zagreba koja već dugo godina radi sa djecom s autizmom, objasnim problem, te mi ona da jasne upute šta raditi. Počeli smo primjenjivati funkcionalnu analizu ponašanja, ali svaki put je bio drugi razlog za ispad. Ključna rečenica koja je bila na kraju tog maila mi je mnogo pomogla a to je ” Bitno je da nemamo straha ili da izbjegnemo da se ono vidi i osjeti. U tom smislu dobro je vježbati autogreni trening, jer naš strah ili ljutnja osjeća se kroz otkucaje srca, znojenje, treperenje glasa, drhtanje itd.”

Taj trening teže ide roditeljima jer je u pitanju njihovo dijete, roditelju nije svejedno što njegovo dijete ima napad autoagresije, htio on ili ne uvijek pokaže dozu nervoze koju dijete osjeti. Ni meni nije bilo svejedno, ali išlo je lakše. Za četiri mjeseca ja sam se istrenirala da kad on ima napad ne reagujem naglo, nervozno, nemam više straha priđem mu i blagim tonom mu kažem da prestane, naravno on ne prestane, istraje u svojih 15 minuta, ali sam mu dokazala da mi je svejedno i dugo mi ne napravi ispad. Kada mi je prilazio u takvom stanju vec sam ga bila dovoljno upoznala i znala sam da mi neće ništa učiniti, samo sam mu okretala leđa te bi on odlazio od mene, ili ako me već uhvati za ruke opustila bih ih, nisam davala otpor i on bi ih pustio. Djetetu je uključena i farmakoterapija (risset 0,5 mg) po preporuci psihijatra koja je olakšavala rad, ali ispadi nisu stali od te terapije, javljali su se i dalje jer se dijete godinama naučilo koristiti autoagresijom kad nešto želi ili ne želi uraditi.

Poslije takvog ponašanja nismo ga nagrađivali, ali smo ga svaki put nagradili kada nešto lijepo uradi, kada hoće raditi ili kada izgovori novu riječ.
Dugo se npr. služio autoagresijom kada želi čokoladu koja je stajala negdje sakrivena u frižideru i ako se ja ne pojavim da mu je dam nastaje ispad, došla bih i mirno ga pitala: “A, šta želiš? On bi otvorio frižider te glasno, nervozno i eholalično mrmljao be-be-be-be… Ja bih samo zatvorila frižider i rekla da ga ne razumijem, tad bi nastajao još veći napad na samog sebe. Nisam ja neka bezosjećajna osoba koja maltretira dijete nego sam imala jasan cilj koji sam sebi postavila a to je da on nauči tražiti. Poslije tog ispada, kada bi se smirio i kada bih ugledala osmijeh na licu (to je bio znak da je on već zaboravio na svoj ispad, promjene raspoloženja su brzo promjenjive kod ove djece) odvela bih ga do frižidera i rekla da traži čokoladu, on se trudio, ispočetka je bilo samo “čoko” ali ponavljajući iz dana u dan bio je sve napredniji. Također, zvao me je “be-be”, te sam uporno govorila da ja nisam “be-be” da sam Adela, mislila sam da uzaludno to govorim ali jedan dan je došao do mene, zovnuo me imenom i rekao: “čokolada”… bila sam presretna a o roditeljima da ne pričam, zaista su mi oni bili veliki poticaj da još više dam od sebe jer se ne može opisati ta zahvalnost na njihovom licu.
Poslije su se svi zvali Adela. Iako nam je to bilo simpatično, morali smo ga učiti i druga imena.
Koristili smo ABA program za komunikaciju i učenje, dijete je brzo usvajalo u odnosu na moja očekivanja, te mi se znao obratiti kada nešto želi, naučio je dosta riječi, iako je to bila samo jedna riječ kad bi mi se obraćao dovoljno je bilo da se sporazumijemo. Poslije sam krenula sa programom ‘daj čokoladu, daj hljeba’. Išlo je dosta teže, mogao je izgovoriti, ali kada je trebao tražiti nije mogao sklopiti to u cjelinu ili bi rekao samo “daj” ili “čokolada”. Kao stimulans koristili smo suhe šljive, čokolade, bombone, jer je on uživao u tome, a poslije mi je bilo dovoljno da ga samo pohvalim. Autoagresija nije potpuno iščezla, ali se znatno smanjila. Po zadnjim statistikama za 45 dana imao je 3 ispada.

Ništa od ovog nije se desilo preko noći, ovo je bio rad od 12 mjeseci, svi mi (roditelji, ja i defektolozi iz Zavoda za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju) provodili smo iste strategije.

Svi koji se susreću s djetetom sa autoagresijom, moraju provoditi iste strategije, ako jedan u tom lancu posustane vraća nas na početak.

2 komentara »

Grafomotorika

Najčešća pitanja roditelja su Kada započeti pisanje? Kada će moje dijete moći pisati? Razvoj grafomotoričke sposobnosti započinje u uzrastu od 18 mjeseci i traje do polaska u školu kada mogu da se uoče određeni problemi ako postoje. Grafomotorika je važna za razvoj dodatnih sinapsi u mozgu, a samim tim i za razvoj djetetovih potencijala. Pisanje je veoma zahtjevan proces koji podrazumjeva razvijenu motoriku šake, koordinaciju pokreta i koordinaciju oko-ruka. Da bi započeli pisanje treba učvrstiti pokrete. Vježbanje započinjemo razvijanjem fine motorike. Kod većine djece sa teškoćama u razvoju nije dovoljno razvijen pincet hvat (hvat između palca i kažiprsta) te trebamo vježbati i ojačati pincet hvat. Primjer DSCF7985 DSCF7992 Nezrela vizuelna percepcija, govorno-jezički poremećaji, kratkotrajna pažnja su ometajući faktori kod djece s teškoćama u razvoju, te će stoga i pisanje ići sporije, samo vježba, istrajnost može dovesti do napretka u grafomotorici. Poslije vježbe za pincet hvat možemo preći na škrabanje po papiru debelom olovkom, folmasterom i drugim priborom koji je lakši za manipulisanje, uz fizičko vođenje a kasnije i samostalno. Koristimo se raznim bojama jer bude interes za rad. Kada dijete već samostalno vlada olovkom i kada pravilno drži olovku (palcem, kažiprstom i srednjim prstom) radimo orjentaciju na papiru spajanjem tačaka (nacrtamo jednu tačku na vrhu lista i drugu na dnu lista dijete treba da spoji te dvije tačke) ili spajanjem jednakih oblika. Veoma važno da povlačenje linija uvijek ide odozgo prema dole i da počinjemo sa papirom većeg formata a kako dijete postaje spretnije smanjujemo i format papira. Pisanje kose, prave linije i luka dolazi tek kada je dijete već usvojilo orjentaciju na papiru i samostalno spaja tačke, te oblike koje smo mu zadali, sada mu možemo iscrtavati isprekidane kose, prave i zakrivljene linije te ima zadatak da samostalno spaja te crtice ili tačke. Nakon što je dijete ovladalo ovim tehnikama možemo preći na pisanje slova. Najprije se obrađuju velika štampana slova a onda mala štampana slova te krećemo od jednostavnijih kao npr. slova I. Moramo voditi računa o ispravnom smjeru pisanja svakog slova. Svako slovo povezati sa predmetom iz okoline dostupne djetetu.

(Literatura: MENSA-NTC SISTEM UČENJA, Dr. Ranko Rajović- 2009; Edukacija i socijalizacija učenika usporenog kognitivnog razvoja, Š. Mešalić, A. Mahmutagić, H. Hadžihasanović-2004; http://public.carnet.hr/~dukocanj/; http://www.centarsm.co.rs/SavetiDecaGrafomotorika.htm).

Komentariši »

O autizmu

Većina djece koja se dovode na evaluaciju za autizam imaju kašnjenje u razvoju govora. To je zato što je govor nešto što primjetimo. Osobe sa autizmom su konkretni, bukvalni mislioci. Oni uče vizuelno, kinestetički. Moraju vidjeti, dodirnuti i osjetiti da bi mogli razumjeti. Osobe sa Aspergerovim sindromom i visoko funkcionirajućim autizmom imaju verbalni jezik, ali se bore stim da komuniciraju efektivno. Također može biti da nemaju niti jedan oblik komunikacije u vidu gestikulacije, facijalne ekspresije a i pokreti tijela mogu biti ograničeni. Socijalne interakcije i govor su blisko povezani, ako su socijalne interakcije ograničene, onda se ni govor ne može razvijati kako treba.

Pokreti (stereotipije) su dio dijagnoze, insistiranje da osoba ne treba pljeskati rukama ili se klatiti će obično rezultirati u eskalaciji ponašanja koja su još teža nego početne stereotipije. Okupirajte osobu nečim što će joj pomoći da prevaziđe situaciju. Ako osoba plješće rukama dajte joj lopticu za stres sa kojom se može baviti rukama. Ako osoba ima potrebu da korača dati joj vizuelni raspored i vizuelnu strukturu kada, gdje i koliko dugo može hodati. Zamijenite griženje odjeće sa griženjem četkice za zube ili gume. Osigurajte da osoba vježba svaki dan, te također smanjiti količinu “vremena za odmor” u njihovom danu, to će smanjiti stereotipije. Njihovi dani treba da budu ispunjeni, svrhoviti i puni angažmana.

Jednom kada se rutina ili raspored počne pratiti uz minimum stresa onda je vrijeme za promjenu. Učinite prvo pozitivne promjene, npr. ako osoba izvrši rutinu kupanja stavite kartu promjene na raspored i dodajte neku omiljenu aktivnost. Ne morate mijenjati rutine baš svaki dan samo dovoljno često da osobu sa autizmom pripremite da prođe kroz neku neizbježnu promjenu sa što manje stresa.
Svaki roditelj, edukator-rehabilitator (defektolog), treba imati strategiju za stres bilo da je to pjevanje, duboko disanje i sl. moramo imati plan da održimo sebe mirnim kada dijete ima nepoželjne oblike ponašanja. Kada podignete svoj glas i djetetova anksioznost će se povećati.

Važno je odabrati intervenciju koja se povezuje sa djetetovim sposobnostima i izazovima (ABA metod, logopedske vježbe, floortime, terapija integracije slušanja, hipoterapija, muzikoterapija, art terapija i druge). Također veoma važno je znati da kašnjenje u razvoju ne znači kašnjenje u fizičkom razvoju, pubertet će doći bez obzira jeste li vi ili vaše dijete spremni. Upoznajte dijete sa dijelovima tijela da ima svijest o sebi koliko god je to moguće.

Roditelji! Niste sami, nažalost ima više djece sa autizmom na svijetu nego ikad prije. To znači da niste jedini roditelj čije se dijete skinulo golo u parku, niti jedini čije dijete jede gumene bombone za doručak, niti jedini čije dijete ima autoagresiju, ne gledaju vas svi u prodavnici možda samo jedno ili dvoje, nasmješite im se ili mahnite, bit će im neugodno. Autizam se mijenja, dijete koje u dobi od dvije godine vrišti kada pas zalaje može željeti da ima psa sa 20 godina. Osoba koja je neverbalna sa 7 godina može tečno govoriti u dobi od 17 godina. Shvaćanje da vaše dijete napreduje, uči i mijenja se pomaže da održite smisao za humor kao i perspektivu tokom posebno teških momenata.

(Literatura: Neke od strategija preuzete iz knjige “Autizam iz dana u dan” preko 150 strategija koje je proživjela i naučila profesionalna konsultantica za autizam koja ima 3 sina dijagnosticiranih u autističnom spektru; Alyson Beytien).

2 komentara »

%d blogeri kao ovaj: